More
Gospodina Ivu Kličinovića upoznao sam kod svoje žene Sandre, kao njezinog dobrog prijatelja i izvrsnog fotografa. Nisam znao da je slikar koji završava akademski studij slikarstva, na istoj Akademiji gdje sam i ja završio studij umjetnosti u prošlom stoljeću.
Ah to vrijeme! Izmišljeno je zbog toga da se ne dogodi sve u isti čas. Ali danas skoro svi imaju fotoaparate i s njima bilježe što im se čini važno. A slikara baš nema toliko.
Uljno slikarstvo je nastalo početkom 14. stoljeća u Italiji – Cimabue i Giotto, a na sjeveru u Flandriji – Jan van Eyck. Ima poslije iznimno velikih i jakih ličnosti. Kroz čitavu renesansu, barok, rokoko, manirizam, sve do poznatih francuskih impresionista, europsko slikarstvo postalo je svjetskim slikarstvom, kojim je zabilježena svjetska kultura. Usporedno tome razvijala se i hrvatska umjetnost; u slikarstvu münchenski krug – Becić, Račić i Kraljević, a u skulpturi Meštrović. Dakle, slikarstvo postoji više od šest stoljeća.
Kao kulturni ljudi mi ga cijenimo, poštujemo, nekim slikama se čak divimo. Ali, da li znamo zašto neka slika postane iznimna i vrijedna… da joj se divimo? Na to pitanje pokušat ću dati jedno objašnjenje sa vidika svijeta znanosti.
Nobelov dobitnik nagrade za godinu 1965. Richard Feyman, bio je jedan od poznatih tvoraca kvantne elektrodinamike prema kojoj možemo izmjeriti razmak između New Yorka i Los Angelesa sa točnošću debljine jednog vlasa kose. Feynman je bio najmlađi član Oppenheimerjeve ekipe kod projekta Manhattan, znači kod izrade atomske bombe. Znao je otvoriti svaki sef. Bio je magično uspješan bubnjar, koji je sam izmišljao svoje ritmove. Znao je razumjeti pismo Maya i konačno, upisao se na crtačku umjetničku školu i poslije nekoliko godina počeo svoje radove uspješno izlagati. U toj svojoj zreloj dobi života izrazio je nekoliko svojih misli o umjetnosti: „Volio sam se naučiti crtati i to iz osobnog razloga: želio sam posredovati svoj osjećaj ispred ljepote svijeta. To je teško obrazložiti, jer ide za osjećaj. – Konačno sam razumio zašto umjetnost nekome može dati osobni užitak. Možeš napraviti nešto što se nekome tako sviđa, da je sretan ili pak nesretan zbog te stvari, koju si ti napravio. – Ide za osjećaj poštovanja, znanstvenog poštovanja, za kojega sam osjećao da ga mogu predati nekomu koji ima isti osjećaj. Za trenutak ga može osjetiti kao osjećaj univerzalne veličanstvenosti. – Tu se možemo diviti matematičkoj ljepoti prirode, načinu kako iznutra djeluje, a realizacija pojava koje mi vidimo ustvari izviru iz kompleksnosti unutarnjeg djelovanja između atoma – osjećaj kako je to dramatično i čudesno lijepo. Uvijek sam mislio da nemam talenta. Ne trebaš talent, crtanje se može naučiti.“
Dakle, zašto je neka slika vrijedna? Da li uopće postoje neki parametri kojima bi mogli mjeriti vrijednost neke slike?
Gospodin Ivo s obitelji živi u Postirima . I ja sam se preselio u Postira prije sedam godina. On je pripremio izložbu sa slikama mora, kako se vidi iz Postira, a ja već godinama u Postirima gledam na more preko bračkoga kanala na omišku obalu gdje se ispod Mosora u more izlijeva bistra Cetina, a iznad mosorskog gorja ima samo još nebo s igrama oblaka. Slikar je na svojim slikama želio posredovati svoj osjećaj ispred ljepote svijeta: to je teško obrazložiti jer ide za osjećaj. A ja sam konačno razumio zašto umjetnost nekome može dati osobni užitak.
Ide za osjećaj poštovanja za kojeg sam osjećao, da ga mogu predati nekomu koji ima isti osjećaj. Za trenutak ga može osjetiti kao osjećaj univerzalne veličanstvenosti. Možemo se diviti ljepoti prirode, načinu kako iznutra djeluje realizacija pojava koje mi vidimo, ustvari izvire iz kompleksnosti unutarnjeg djelovanja između atoma- osjećaj kako je to dramatično i čudesno.
Slikar slika izgled mora bračkoga kanala ispred Postira i ja gledam isti prizor. Ako ukinemo izgled neće nam od stvarnosti ništa ostati. Izgled jeste izgled samoga sebe i baš u tome je stvaran. Ne ide za tim da stvarnost iskopavamo, izvlačimo, razotkrivamo, ali ide za tim da znamo vidjeti. Da bi znali vidjeti potreban nam je osjećaj. Bez osjećaja nema ni slike ni slikarstva.
Janez Pirnat – Nejašmić